m4sh4

Australijski dream-pop / shoegaze / psych-rock kvartet Flyying Colors su prije nekoliko dana izdali dugo čekani drugi album, nakon sjajnog Mindfullness iz 2016. Iako je većina pjesama napisana, a neke i objavljene, tokom 2020., a neke i godinu ranije, album je tek ove godine izašao iz štampe, i bio je više nego vrijedan čekanja.

Za razliku od Mindfullness, na Fantasy Country, bend zvuči veselije, opuštenije, i možda radio friendly. Skoro sva pravila shoegaze žanra su ispoštovana – velika buka, udaljeni vokali, specijalni efekti dreamy osjećaj. Osim očiglednih, na momente se može primjetiti uticaj bendova poput New Order ili The Cure, ili čak Springsteena (melodija na “It’s Real”).

Od samog početka, sa Goodtimes, bend se igra sa melodijama i temama na sjajan način, tako da raspoloženje varira od pjesme do pjesme, i kombinuje se u odličan finalni produkt, i sigurno jedan od najboljih albuma u 2021. Najbolji primjeri talenta su na pjesmama poput White Knuckles i Big Mess, koje su vjerovatno najbliže radio friendly pjesama koje jedan bučni shoegaze bend može da ponudi.

Album je izdat za kultnu australijsku etiketu, Poison City Records, koja već godinama izbacuju sjajne Aussie indie bendove.

Luca Brasi su kultni australijski, tj, preciznije, tasmanijski punk band koji već 12 godina ima vjernu publiku na tom kontinentu. Van Australije nisu naročito poznati, ali to je već greška šire publike i (možda?) njihovih prekookeanskih promotera. Iza benda su 4 studijska albuma, od kojih je jedan, prethodni album Stay, iz 2018. dostigao 10. mjesto nacionalne ARIA Charts liste albuma, i bio nominovan za godišnje nagrade te asocijacije. Novi, Everything is Tenuous je već prevazišao taj uspjeh i Luca Brasi su debitovali na 7. mjestu.

Everything is Tenuous je producirao sam bend, što u uslovima pandemije i nije iznenađenje. Bend ne odstupa od uspješne formule koja ih krasi od početka karijere – punchy gitare, emo-ish tekstovi, ali je očigledna progresija, prije svega na polju songwritinga. Počev od pjesme koja otvara album, i koja je prvi singl i najveći favorit za hit – Never The Right Time, očigledno je i da su, uprkos pandemiji, ovo nešto optimističniji Luca Brasi. Već druga pjesma na albumu, Dying to Feel Alive nas podsjeća, u ovom vremenu kad ništa ne izgleda normalno, kada je naizgled nemoguće uživati u životu, da je ok uzeti predah.

Ipak, najbolji momenat na albumu dolazi sa pjesmom The Truth, vrlo moguće i najboljim pjesmom koju su Luca Brasi napisali u dosadašnjoj karijeri. Kombinacija odličnog teksta, sjajne izvedbe frotmena, Tyler Richardsona i odličnih gitarskih soloa. Čitav album, a pogotovo ova pjesma, će vam (još više) probuditi želju za povratkom normalnog života, kad ste mogli da radite takve nevjerovatne stvari kao što su odlasci na koncerte.

Luca Brasi su vjerovatno jedan od najboljih bendova za koje većina ljudi još nije čula. Everything is Tenuous djeluje kao album koji bi mogao, i koji bi trebalo da ih izbaci u orbitu priznatih internacionalnih indie/rock/punk/emo bendova. Ali i ako se to ne desi, to i dalje neće biti njihova greška.

Klivlendski punk-pop sastav Cloud Nothings je na sceni već više od deceniju, i za to vrijeme su izdali 7 studijskih albuma, uključujući i novi, The Shadow I Remember. Kao što je slučaj i sa mnogim drugim bendovima u doba koronavirusa i produženih boravaka kući, album je dosta introspektivniji nego ranija izdanja, mada su neke pjesme zapravo napisane i ranije. Lider benda, Dylan Baldi, je na čitavu krizu sa virusom, karantinom i svemu što je pratilo zadnjih godinu dana, odgovorio priličnom produktivnošću – što doduše nije nekarakteristično – ovo je drugi album za bend otkad je počeo lockdown; izdao je jedan solo album, 2 izdanja za off projekat sa kolegom iz benda,  Jayson Geryczom, te 7 EPjeva od avgusta na ovamo, sa po nekoliko pjesama na svakom.

Shadow I remember je najbolji od svih tih albuma, i jedan od najboljih za Cloud Nothings uopšte (iako ne na samom vrhu, ta titula i dalje pripada izdanju Attack on Memory iz 2013). Opet je producent bio legendarni, i kontroverzni, Steve Albini, i njegova ruka se i te kako osjeti. Ipak, najveći kvalitet su, očekivano, tekstovi. Od pjesme Oslo, koja otvara album pitanjem ‘Is this the end of life I’ve known‘ jasno vam je kojim će se temama album baviti. O prolasku vremena, starenju, i kako o utiče na sve nas, pogotovo u doba koronavirusa. Muzički, album nema puno iznenađenja, nema desetominitnih pjesama kao na prethodnom izdanju, ali kvalitet na koji su nas Cloud Nothings, i Steve Albini, navikli je tu.

Dylan Baldi je još jednom, sa The Shadow I Remember pokazao svoj tekstopisački talenat i zacementirao svoj status kao jedan od najboljih u savremenom rokenrolu. The Shadow I Remember je album koji će skoro sigurno biti u vrhu mnogih lista, sasvim zasluženo, u godini u kojoj, ako se već sata mogu ikakvi zaključci izvoditi, neće faliti kvalitetnih izdanja.

The Shadow I Remember na bandcampu