Klivlendski punk-pop sastav Cloud Nothings je na sceni već više od deceniju, i za to vrijeme su izdali 7 studijskih albuma, uključujući i novi, The Shadow I Remember. Kao što je slučaj i sa mnogim drugim bendovima u doba koronavirusa i produženih boravaka kući, album je dosta introspektivniji nego ranija izdanja, mada su neke pjesme zapravo napisane i ranije. Lider benda, Dylan Baldi, je na čitavu krizu sa virusom, karantinom i svemu što je pratilo zadnjih godinu dana, odgovorio priličnom produktivnošću – što doduše nije nekarakteristično – ovo je drugi album za bend otkad je počeo lockdown; izdao je jedan solo album, 2 izdanja za off projekat sa kolegom iz benda, Jayson Geryczom, te 7 EPjeva od avgusta na ovamo, sa po nekoliko pjesama na svakom.
Shadow I remember je najbolji od svih tih albuma, i jedan od najboljih za Cloud Nothings uopšte (iako ne na samom vrhu, ta titula i dalje pripada izdanju Attack on Memory iz 2013). Opet je producent bio legendarni, i kontroverzni, Steve Albini, i njegova ruka se i te kako osjeti. Ipak, najveći kvalitet su, očekivano, tekstovi. Od pjesme Oslo, koja otvara album pitanjem ‘Is this the end of life I’ve known‘ jasno vam je kojim će se temama album baviti. O prolasku vremena, starenju, i kako o utiče na sve nas, pogotovo u doba koronavirusa. Muzički, album nema puno iznenađenja, nema desetominitnih pjesama kao na prethodnom izdanju, ali kvalitet na koji su nas Cloud Nothings, i Steve Albini, navikli je tu.
Dylan Baldi je još jednom, sa The Shadow I Remember pokazao svoj tekstopisački talenat i zacementirao svoj status kao jedan od najboljih u savremenom rokenrolu. The Shadow I Remember je album koji će skoro sigurno biti u vrhu mnogih lista, sasvim zasluženo, u godini u kojoj, ako se već sata mogu ikakvi zaključci izvoditi, neće faliti kvalitetnih izdanja.